Krajem protekle 2004. godine pesnik, Sivčanin, Miomir Kuveljić izdao je knjigu pesama pod nazivom "Iskra mrkog kamena", koju vam ovom prilikom predstavljamo.
Evo i nekoliko pesama po našem izboru.
KRAJOLIK
Zavičajna pesma
U bašti moje kuće
bješe divna kruška
Imala je lijepe cvetove
I s proljeća
Svojom bjelinom
Podsjećala je na snijeg
Plodovi su joj bili
Ko vatra crveni
To je bilo u ranom djetinjstvu
Kruška se davno osušila
Više ne cvjeta
Jedne godine
Izvađena je iz korijena
Samo ja znam
Gdje joj je bilo mjesto
Raste u mojim mislima
Tugom pokazuje
Prolaznost
Nema više
Srećnog djetinjstva
Da se u njemu
Nauživam...
STREPNJA
Nemir u srcu
Zašto lutaš misli moja
Po nadama kopaš danju i noću
Zar je snaga beskrajna tvoja
Iako sve zaboravit hoću
Rasteza me san rasteza me java
Hoće li to proći izjelice prava
Kad nas sreća prati i ide nam lijepo
Ništa ne vidimo mi hodamo slijepo
A kada nas žibot ošine sa bičem
Trijeznimo se tada najgorčijem pićem
I baš tako mora, mora sve da ide
Da u tuzi jadu ljudi bolje vide
Ako je to varka a šta istina je
A nju kad saznamo šta nam ona daje
Samo bezdan ambis njihove beskraje
Za budućnost onda šta tada ostaje
TUMAČ KAMENA
Kamen, ti i kameno doba
Divan je prirode dar kamen i kamenjar
On daje kameni temelj – za kamenu kuću
U kamenu postoji govor – ali ga kamen okameni u šutnju
U kamenu se vjera čuva – tvrđa od kamena
I vatra se čuva – iskra u kamenu
U kamenu postoji plač – suza kamena
Hladan je neosjećajan – srce kameno
I nemilosrdan – strijela kamena
Ali u kamenu postoji nježnost – kameni cvijet
I igra postoji – bacanje kamena s ramena
I kob postoji – kamen u bubrezima i žuči pa i ruci
I toplinu nam daje – kameni ugalj
I ukus – kamenu so i kameno vino
I otrov – kamenu sodu i zmiju kamenjarku
I hranu – školjku kamenicu
I let – pticu kamenjarku
Kamen ima svoj zov od praiskona
Živ je i veže zemlju i nebo
Mami da uzmeš kamenu sjekiru
I uputiš se iz kamene gore – kamenim drumovima
Da umoran dođeš do... kamene česme
I napiješ se... kamene vode
A kad vidiš da tamo nema tvoje voljene – dragog kamena
Sruči ti se ogromni... kamen na srce
A pukne kletva: "Dabogda se skamenila"
I želja da se sam okameniš
U kamenom dobu
I postaneš kameni čovjek
LJUBAV
Nemir
Opet noćas ko i danas
Ko i juče draga moja
Moje misli
Tebi hrle
A one bi
Samo htjele
Ko i ruke
Tvoje biće da zagrle
Tvoju kosu
Tijelo
Ruke i
Ramena
Pa onda ova pjesma
Bude srcem
Zaključana...
 |
Miomir S. Kuveljić |
Miomir Kuveljić rođen je 6.1.1939. godine u Sadikama (opština Bijelo Polje) u Crnoj Gori, od oca Stanka i majke Sare. Osmogodišnju školu je završio u Sivcu (gde su mu roditelji kolonizirani 1946.), a Višu mešovitu gimnaziju u Somboru. Rudarski fakultet završio u Beogradu. Radio je u rudnicima bivše Jugoslavije, najduže u Geološkom zavodu Ljubljana. Pasionirani je kolekcionar slika. Sklonost prema književnosti, ispoljena još u prvoj mladosti, ogledana u prikupljanju i proučavanju najznačajnijih knjiga, dovoljna je da napiše prvu knjigu. Živi u Ljubljani.
Jaša Zlobec: "U pesmama Mome Kuveljića progovorilo je osećanje samoće, nemira, nesreća, izgubljenih ljubavi. Patnja dominira, ali ona ne znači negaciju života. Žudnja pesnika da nestane, žudnja je da postoji. za pjesnika žena je nemir, ideal lepote, san, čovekov sunovrat, ali i izbavitelj. Zato su neke njegove pesmepune čežnje i crnje su od najcrnjeg crnila, s jedne strane, a, s druge strane zaslepljene su belinom što predstavlja radost i pesme čini interesantnim. Momo u svojim pesmama nikada nije zlovoljan, već samo tužan zbog svega što su morali podneti ljudi koji nikada nikome nisu učinili nažao. On je oduvek bio na strani poezije, a s time – na strani ljubavi. Čovek planina."
